Stevan Janković Miša, ugostitelj: Otac je bio i dođoš i uđoš, a ja sam pravi Salajčanin

Stevan Janković Miša, ugostitelj: Otac je bio i dođoš i uđoš, a ja sam pravi Salajčanin

Kafana je hram. Zbornik svih ljudskih osobina, podijum večnih mirisa i ukusa i jestivih boja. Brazda odrastanja, životna škola, bašta sećanja, od stvarnosti beg, istorije najvažniji čas… sve je to kafana. Slika života najčešće opevana, nepresušna inspiracija. Institucija kao takva.

Da je zaista tako, a i više od toga, govore i mudre reči velikog Stanislava Vinavera: "Kafana je literatura koja ne laže. U kafani nema te polusvesne i hotimične borbe čovečanskih atoma, koji sastavljaju more. Ljudske svesti sudaraju se i odbijaju same po sebi, u nekom stanju slobode, i najzad se obrazuje pravi, ponikao u slobodi, stvaralački duh kolektiva".

Stoga smo prošetali do Salajke, starog dela Novog Sada, u potrazi za kafanama koje odolevaju promenama savremenog sveta i gaje duh davno zaboravljenih i, naravno, lepših vremena. U Kisačkoj ulici, gde savija nadaleko čuvena Ulica Jovana Cvijića, smeštena je gostiona "Miša" koja skoro četiri decenije neguje domaću kuhinju i odiše prijatnom atmosferom. Vreme je ovde stalo, ambijent domaćinski, a tu je i skrivena bašta iza koje se prostire voćnjak kajsija. Vlasnik Stevan Janković Miša je najzaslužniji što ova salajačka oaza i dalje postoji, što odoleva modernom načinu življenja i što se ovde i dalje dobro jede. Salajčanin, vojvodinaš, Novosađanin, čovek, gradska faca, itekako.


– Rođen sam 1954. godine na Salajki, u ovoj kući, ne u porodilištu. Tad je babica porađala u kućama. Jedna žena je pokrivala celu Salajku i Podbaru (smeh). Ostao sam ceo život u istoj kući gde sam se i rodio. Imam starijeg brata Svetozara, pa su me kao malog prozvali Mišule, Miša i tako je ostalo do danas. Deda, a i otac su bili čuveni sodari iz Cvijićeve ulice, pa smo brat i ja od malena pomagali. Raznosio sam sodu, a kasnije i sokove s ukusom kokte, limuna i borovnice po kafanama. Imali smo konja i zapregu, a on je znao da stane na semaforu kad je crveno (smeh). Kasnije smo nabavili tricikl, pa kombi. Kako se Novi Sad razvijao, tako smo i mi razvijali posao. Od ručnog okretanja mašine do struje i od vode iz bunara do izgradnje gradskog vodovoda  ̶  započeo je priču domaćin Miša.

Deluje kao idilično odrastanje?

– Kao klinac nisam imao vremena za pecanje jer sam morao da raznosim sodu. Moji drugari i ja bi išli po led u "Venac" (mesna industrija "Neoplatna"-prim.aut.) jer se samo tamo kupovao, da bi posle u buradima s ledom nosili sokove na stadion, Šlajz, Oficirac, Bećar štrand i prodavali. Tata bi nam dao novce od prodaje, pa smo uveče radili šta smo hteli (smeh). U OŠ "Vuk Karadžić" sam išao dok se nije otvorila "Kosta Trifković", sad mi tu i unuci idu. Tad je Salajka već bila tiha, a ne bećarska kao nekad, što kažu. To je bilo novo, mirnije vreme, pa je i rivalitet sa Podbarom lagano iščezao. Svi smo težili ka Vojvodini, da gledamo utakmice. Vojvodina, Novi Sad i Slavija, tri najjača fudbalska kluba u to vreme. Kad ti nedeljom na Salajku, u 10 sati na utakmicu dođe 2.000 ljudi.


Da li ste vi trenirali fudbal?

– Ja sam se bavio atletikom, bio sam sprinter. Nekoliko godina sam trenirao i bio sam dobar. Previše sam boravio u kafani, pa sam prestao (smeh). Uvek smo imali novaca od sodare, pa sam se bećario malo (smeh). Mi smo živeli od sodare. Sad ih u gradu možda ima troje, a u ono vreme bilo je čak 29 sodara. Ne vraća se to vreme. Soda je prevaziđena, iako je najbolja za špricer i imam je u gostioni. Jeftin je proizvod da bi se od njega danas zaradilo.

U Ulici Jovana Cvijića rastu druga deca?

– Mi smo deca igrali fudbal u toj ulici koja je u ono vreme bio običan prašnjav šor. Prvo se zvala Gladni sokak, pa Kamberova, pa tek onda Cvijićeva ulica. Nekad je na kraju ulice kod Temerinske bio Najlon sa sve konjušnicom. Prodavalo se žito i povrće.

 

Pretpostavljam da ste poznavali Đorđa Balaševića?

–  On je bio stariji od mene, ali smo išli zajedno u školu i itekako smo se znali. Igrali bi fudbal na ulici, pa uveče svako pravac svojoj kući. U jednom periodu života živeo je u Gagarinovoj ulici, ali se posle vojske vratio u porodičnu kuću. Njegov deda je imao vinograde, pa ga je slao kod nas po sodu. Točio je vino u kući jer tada nije bilo kafana. Slabo je navraćao u moju kafanu. Uvek je neko nešto želeo da ga pita, pa ga je to verovatno nerviralo. Dobijali smo karte za koncerte i išli na njih. Sve nas iz kraja je poštovao. Ljudi su stalno usporavali kolima da vide njegovu kuću. Onda je jednog trenutka prvi komšija napravio dvorac i svi bi mislili da Đole zapravo tu živi, a on je do zida digao čardak (smeh). Đole je bio neviđen zafrkant.

Šta je presudilo da otvorite kafanu?

– Stric mi je bio poznati ugostitelj. Držao je motel na Čeneju "Kod Bulaća", sad taj lokal vodi njegov unuk. On me je uvukao u posao kad sam se vratio iz vojske. Od njega sam sve učio, kako se pravi obračun, kako se zadužuje. S obzirom da sam završio Karlovačku gimnaziju, morao sam da polažem sedam predmeta u Starom zdanju, da bi mogao da otvorim kafanu. Sad lokale otvara onaj ko ima para, ali mislim da bi trebalo vratiti to polaganje. Restoran sam nazvao tako jer me svi na Salajci poznaju po nadimku Miša. U to vreme su se objekti rangirali, čarda, restoran, bife, gostiona, pa otud i naziv gostiona zbog domaće hrane, a restoran je bio viši nivo.

Znači, ugostiteljstvo vam nije bilo strano?

– Bulać je bio jedan od najstarijih ugostitelja u gradu. Nekad se na Vošinom stadionu održavala "Pesma leta", a pre ulaska u Novi Sad, autobus s pevačima bi uvek kod Bulaća pravio pauzu. Odlazio sam kod njega često, od malena sam u kafani tako da mi to nije bilo nepoznato, a i zavoleo sam taj posao. Kad si mlad sve ide, pun si entuzijazma. I dok nisam imao gostionu, izlazio sam. E, "Mali restoran Domino" je bila atraktivna kafana. Nije to ovaj u Mokranjčevoj ulici, nego se nalazio iza Ćirpanove, u Ulici Georgi Dimitrova (Ulica Branislava Nušića-prim.aut.). Kantor Lajoš je bio tad najjači kafedžija u gradu, možda i Vojvodini, a "Domino" je bio jači od "Piroš čizme" u to vreme.


Za četiri decenije "Kod Miše" se ništa nije promenilo?

– Mogu ja renovirati lokal da sve blješti, ali čemu to? Sve je to šminka, a važni su gosti i osoblje koji su kod mene već godinama. Uvek sam imao sportiste oko sebe, evo doktor Stanko Čović je tu već 30 godina. Dobrivoje Trivić, Toza Veselinović, Ilija Pantelić, Petar Nikezić… svi su ovde dolazili, čak je za Tozu i daća bila kod mene. Stari sportisti su se najprijatnije osećali kod mene jer svi koji su otvarali kafane nisu bili odavde. Nekad se držalo do toga, da se zna kod koga ideš u kafanu, a i većina su bili Salajčani (smeh). Vošini odbojkaši su se hranili kod mene dok nisu dobili svoj restoran, jedno vreme i košarkaši. Dolazili su gotovo svi olimpijci stare države i nema glumca koji nije bio. Od prvog dana mi dolaze Jovini gimnazijalci, generacija 1952, čak su me i u spomenar stavili. Bio sam možda prvi u gradu koji je imao tamburaše preko dana. Sad je korona sve poremetila i zovem ih po potrebi, a malo sam i ostario za to (smeh).

 Nekad se držalo do toga da se zna kod koga ideš u kafanu

Ništa bez stare garde fudbalera?

– Dolazili su skoro svi iz cele Jugoslavije. Mirsad Fazlagić je redovno dolazio iz Sarajeva na gulaš. Jedino on i Džajić nisu pili iz te velike reprezentacije, svi ostali su bili alkoholičari (smeh). Trivić nije izlazio iz gostione. To su bili najbolji gosti. Nije im se žurilo i bilo ih je briga šta će se desiti u spoljnom svetu dok su u kafani. Njima je ovde bila druga kuća. Recimo, Branu Crnčevića je uvek čekala vrela čorba, pa bi onda produžio kod Bate Pežoa (smeh). Bio je i Momir Bulatović dok je bio predsednik, čak je s nama i cigaru zapalio. Bivši ambasador Izraela imao je u gostioni sastanak. Pošto je kolekcionar pića, dobio je od nas šljivovicu. Jedan Francuz iz sveta pozorišta se toliko oduševio klopom, vinom i uslugom, da nam je od kuće poslao bocu njihovog vina. Sad je svega manje, ali se mi kao društvo često okupimo i zezamo za našu dušu. 

Sećate se šampionske titule iz 1966. godine?

– Kako da se ne sećam. Svega se sećam. Silvester Takač je imao devojku u ovom kraju koju je posle i oženio, pa je kod nas navraćao da kupi sodu. Dolazio je na Vespi, a svi klinci iz kraja bi se oko njega okupili. Kad ga je Vojvodina prodala, napravili su reflektore na stadionu. Kakva je to atrakcija bila za nas.

Posećujete utakmice na "Karađorđu"?

–  Išao sam na utakmice sve dok nisu počele barabe da dolaze. To više nema veze sa pravim sportom.


 

Tradicionalni meni za gurmane

Gazda Miša poručuje da svih ovih godina nije odustao od standarnog jelovnika. Škembići, pasulj, juneći gulaš, kompletni roštilj, čorbice… a da on ručak ne može da zamisli bez supe s domaćim rezancima, sosa i mesa.

"Gosti vole domaću hranu odnosno tradicionalna jela. Svaki dan idem u nabavku i sve kupujem kod domaćih proizvođača. Supruga Jovanka napravi spisak, ja nabavljam. Subotom imamo nasuvo s krompirom, gledam da sredom i petkom uvek imam riblju čorbu, a sad zbog posta pojačavam ribu. Svaki dan dodam neko sezonsko jelo, tako je danas bio slatki kupus. U ponudi imam i domaću kajsiju. Moj brat pravi rakiju jer iza bašte imamo ogromni voćnjak. Fazone oko hrane sam kupio od Bulaća i Lajoša iz 'Domina'. Znam i ja da kuvam jer ako za 40 godina ne naučiš nešto, onda ti džaba posao. Uvek sam imao dobre, stare kuvarice, ali najbolje mi je bilo dok je mama bila živa. Sve pripremi, a ne moraš ništa da platiš (smeh). Od nje sam učio veštinu kuvanja, mada sam ja više oko šanka, a žena je zadužena za kuhinju", rekao je domaćin.   


Mnogi tvrde da novosadsko ugostiteljstvo nikad nije imalo identitet?

– Slabi smo mi Novosađani za ugostiteljstvo, Beograd je za dve klase iznad. U ono vreme, pre 20 godina recimo, morao si da rezervišeš sto da bi negde otišao na ručak. Čak bi se u istom restoranu i dve svadbe u danu organizovale, a u Novom Sadu toga nema, uvek smo bili slabiji. A, i kafanski duh je nestao. Velika migracija se desila i svako nameće svoje, te veče ovoga, te veče onoga. Promenila se struktura ljudi i nije samo do novca.

Sad u kafanu dolaze da bi se svađali, pa se odmah potuku i poubijaju, a s ljudima trebaš pričati, popiti, uživati…

Da li su barem boemi preživeli?

– I boemi su nestali. Nema toga više. Sad su samo foliranti, našminkani biznismeni, građevinci… Iznenadim se kad negde odem. Lepa kafana, a unutra užas, za ne poželeti ući. Sad u kafanu dolaze da bi se svađali, pa se odmah potuku i poubijaju, a s ljudima trebaš pričati, popiti, uživati…


Može li se tvrditi da je kafana i dalje institucija?

– Jeste ona i dalje institucija, sve se u njoj završi, ali nije to više kao nekad. Stariji svet je imao više vremena da uživa i opusti se, a ovi mladi samo trče negde. Gleda u telefon, pa i priča dok jede. Jednostavno ne znaju da uživaju. Nikolin (vlasnik "Šampanjca N"-prim.aut.) otac, Pera Varenika i moj otac su bili zajedno u zarobljeništvu. Tata ih je snabdevao sodom kad su otvorili kafane. Inače, otac je iz Gardinovaca i došao je kod mame u kuću na Salajku. Bio je i dođoš i uđoš (kad se oženiš odnosno dođeš u ženinu kuću), a ja sam pravi Salajčanin (smeh). Mi, starije kafedžije, iako se ne viđamo toliko, svi se poštujemo.

 Ne mora vlasnik biti sve vreme u kafani da bi ona radila, ali mora da zna ko mu dolazi. Ja sam taj koji je otvara i zatvara... 

Koja je tajna vašeg uspeha?

– Moraš biti vredan i ne treba da se foliraš. Moraš biti pošten prema gostima jer ga možeš prevariti jednom, ali više neće doći kod tebe. Nema zarade preko noći, moraš da radiš. Ne mora vlasnik biti sve vreme u kafani da bi ona radila, ali mora da zna ko mu dolazi. Ja sam taj koji otvara i zatvara kafanu. I u životu je tako, svi moraju da poštuju druge i da budu pošteni u svom poslu. Mogao sam ja voziti mercedes i dok nisam imao kafanu, ali evo ganjam starog forda. Auto imam da bi mi koristio, a ne da ga drugi vide.  


Jedete li nekad na drugim mestima?

– Odem po gradu da jedem, kako da ne. Mrzi me da idem na more jer mi posle tri dana postane dosadno, pa žena ode bez mene i onda ostanem sam. Nekako najviše volim da odem na Ribarac. Kod Braše idem na ribu, na Grlić salašu stanem kad idem za Gardinovce. Pojedem ponekad i brzu hranu, ali najslađe je kad odeš na Najlon i pojedeš nešto u lepinju ili pogačice s čvarcima.  

Smatrate sebe srećnim čovekom?

– Srećan sam čovek. Iškolovao sam dva sina, nisu bitange i probisveti, imam tri unuka. Još samo da se mlađi oženi (smeh). Uživam u unučićima, odvedem ih u školu, a najmlađeg vodim i na Slaviju gde trenira fudbal. Imam osoblje koje vodi brigu o gostioni kao da je njihova, znaju za svakog gosta šta pije, imaju dobre plate i ne razmišljaju o drugom poslu. Maturanti iz 1952. godine koji su držali celu pokrajinu i državu, jednog kafedžiju su stavili u spomenar. Najbolja nagrada je kad te ljudi uvažavaju.


Da li je na Salajki ostalo Salajčana?

– Pa, jeste. Mlađi sin je kupio kuću iza Slavijinog igrališta, tamo ima još pravog komšiluka. U Jovana Cvijića ne znam da li ima nas pet koji smo starosedeoci. Stalno mi dolaze i traže da prodam kuću, kako bi podigli zgradu. I to ne dođe gazda, nego šalju neke klince, pa ih onda ja zezam: Nije kuća za prodaju dečko, ali ako hoćeš da kupiš moraš da me impresioniraš i doneseš tašnu punu novaca (smeh). Malo parče Podbare je ostalo i deo Salajke, ostalo su sve zgrade. Ruglo je to, samo zgrade su bitne izgleda.

Kakvi su vam dalji planovi?

– Dok zdravlje služi, guraću. Ne znam šta bi drugo radio, ušla je kafana u mene (smeh). Iako sam u penziji, redovno radim. Nikad mi nije bilo teško. Uvek upoznaješ nove ljude, čuješ zanimljive priče… Sad sve ide preko banke, čekaš u redovima, uvode se novi programi i sistemi sa fiskalnim kasama. Malo sam mutav za te stvari. Vreme me gazi, a tehnika ide napred. Sinovi su završili fakultete i nisu zagriženi za kafanu, ali nam pomažu kad treba. Neće preuzeti posao u potpunosti, ali uvek mogu da angažuju menadžera da vodi restoran. Uveren sam da će gostiona "Miša" opstati.


Razgovarao:
Dejan Ignjić

Fotografije: Aleksandar Jovanović

Oceni vest:
61
3

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Сремац

    pre 887 dana i 19 sati

    Свака част. Мишина прича ме вратила у дане кад сам с друштвом из фирме долазио на шкембиће... Ову кафану Нови Сад мора сачувати од налета градитеља, због свих оних познатих и непознатих гостију који су долазили у њу. Ако већ није Димино сачуван, чувајте нам Мишу. Вама хвала на лепој причи, уз предлог да као некад Дневник, објављујете "Страшне приче са Салајке" покојног Лазара Бојановића Зилета, за све нас "дођоше и уђоше"

    Oceni komentar:
    2
    34
  • jovan

    pre 887 dana i 18 sati

    lepa priča, iskrena, lepa prošla vremena..

    Oceni komentar:
    0
    24
  • Rapaja

    pre 887 dana i 18 sati

    Poštovanje za gazda Mišu. Dolazimo već godinama posle basketa - uvek veselo i domaćinski! Klopa dobra , pivo 'ladno - ma sve potaman...

    Oceni komentar:
    0
    21
  • Draško

    pre 887 dana i 10 sati

    Upoznao sam Mišu pre par godina.Jedan izvanredan domaćin,pravi ugostitelj starog kova,ali pre svega jedna prava. ljudina od čoveka.Puno sreće u daljem radu i da te zdravlje služi.

    Oceni komentar:
    2
    20
  • Vasa

    pre 885 dana i 11 sati

    Mesto na kome se uvek mogu sresti ljudi iz sporta.Moji Vojvodinaši i Slavijaši.Pozdrav za Mišu!

    Oceni komentar:
    2
    10
  • Mislilac

    pre 331 dan i 19 sati

    Sjajan tekst uživao sam čitajući!

    Oceni komentar:
    0
    2
  • Vlada

    pre 331 dan i 18 sati

    Stara prelepa kafana tu je moja majka pokojna provela veći radni vek u kuhinji zajedno sa Agikom

    Oceni komentar:
    0
    1