Izvor: mojnovisad.com / / Autor: Sonjа Slijepčević Fotografija: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, privatna arhiva Vladimira Kopicla

Vladimir Kopicl, književnik, umetnik i kritičar: Uvek svojim očima veruj više nego mišljenju drugih, makar i ako je mišljenje drugih društveno moćnije
Naš današnji sagovornik je sve samo ne običan, jednostavan ili predvidiv. Razgovor sa njim je prava mala avantura koja podstiče na razmišljanje i smeh, preispitivanje i traganje za novim uglovima gledanja.
Vladimir Kopicl je književnik, umetnik, pozorišni i filmski kritičar, prevodilac i novinar. Autor je 17 zbirki poezije, tri knjige eseja i jednog romana – trenutno nominovanog za dve prestižne nagrade – "Ninovu" i "Vitalovu". Od tinejdžerskih dana do danas, aktivan je u kulturnim i intelektualnim krugovima, spreman da oslušne nove pravce u umetnosti i zamagli granice dozvoljenog i nedozvoljenog, običnog i nesvakidašnjeg. Kao konceptualista izlagao je na čuvenom Pariskom bijenalu, kao i mnogim samostalnim i grupnim izložbama, među kojima su izložbe savremene jugoslovenske umetnosti u Rimu, Beču, Edinburgu i Varšavi.
U svojoj pedesetogodišnjoj karijeri radio je kao urednik Tribine mladih, direktor Muzeja Savremene umetnosti Vojvodine i direktor Zavoda za kulturu Vojvodine, a njegovo stvaralaštvo ovenčano je i brojnim nagradama, kao što su "Ramonda Serbica" za celokupno delo i doprinos književnosti i kulturi, "Desanka Maksimović" za pesničko delo i doprinos razvoju srpske poezije i Disova nagrada za pesnički opus.
U intervjuu za naš portal prisetio se detinjstva i uspešno nas izmestio u Novi Sad pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Osvrnuo se na omladinske aktivnosti tog vremena, prisetio zanimljive anegdote kada su Marina Abramović i Raša Todosijević negodovali protiv konceptualne umetnosti i priznao da li mu je pisanje bilo više bolno ili vredno.
Kada ste se doselili u Novi Sad i koja vas prva sećanja vezuju za njega?
– Ceo mi se život vrti oko Novog Sada i tipično novosadskih zavrzlama, mada sam uz podršku komedijanta slučaja rođen Tamo Negde Daleko. To se rođenje zapravo desilo na granici Kosmeta i Makedonije, gde su mi roditelji, nešto pre mog rođenja, bili odavde službeno upućeni da i tamo grade socijalizam, to jest nekakvu cementaru. Međutim, ja se kao unapred bistro i vidovito dete ubrzo rodim, pa njih odatle, zahvaljujući posedovanju nedoraslog bepčeta, puste nazad u NS. Kao da su vlasti već tada znale da će Vojvodini kad-tad zatrebati ovakvih pesnika i kulturtregera.
Kao da su vlasti već tada znale da će Vojvodini kad-tad zatrebati ovakvih pesnika i kulturtregera
Prva meni prepoznatljiva NS adresa bila je u danas najmanje sedam decenija staroj, a tada supermodernoj zgradi s tri ulaza, koja još uvek ponosno služi stanarima u Ulici Alekse Šantića, na Grbavici. Odatle smo se, dok sam bio sasvim malen osnovac, preselili u dosta prostranu i lepo naseljenu kuću u samom centru grada, u Ulici Avgusta Cesarca, odakle sam se kao nešto veći klinac, na početku studija književnosti, odmetnuo u samostalan umetnički život u zgodnom iznajmljenom stančiću u Ulici Vase Stajića. Kako je to premeštanje s jednog književno nazvanog lokaliteta na drugi izgledalo na mapi grada, bilo je jasnih indicija da bih vremenom mogao zanatski završiti kao pisac, a prostorno negde po sred srede grada, pa i u samoj Gradskoj kući. To se docnije i zbilo: ono prvo dugoročno, a ovo drugo u čak dva, na svu sreću vremenski znatno kraća mandata. Sad kao nekakav srećno penzionisani Starina Novak stolujem na sredokraći Podbare i Salajke, nadomak Ulice Jug Bogdana, a sasvim prekoputa Ulice Patrijarha Čarnojevića. Kad čovek zrelo razmisli, to zvuči kao da tek što se nisam vratio na Kosovo, mada građani i književna publika od toga zasad ne treba da strepe.
Vladimir, Zorica i Jovanka Kopicl ispred osnovne škole na Telepu
Kakav je bio Novi Sad u to doba?
– Novi Sad u kome sam odrastao, pogotovo onaj moj najraniji, polovinom prošlog veka, bio je tipično panonski mirno, jezički mnogoglasno i ambijentalno prijatno ušuškano mesto topline, solidarnosti, druženja svih sa svima i razmene onog malo što se imalo u doba kad je pomorandža bila novogodišnja retkost, sneg bela i ničim uprljana radost, fudbalska lopta dobijena za rođendan radost za čitav kvart, radio blago oko koga se okupljao ceo komšiluk, a automobil otmena retkost, većinom službena. Kad sam se kao osmogodišnjak ili devetogodišnjak preselio u Ulicu Avgusta Cesarca svemu tome se već bližio kraj, kao i tramvajima, teškim i glatkim žutim ciglama koje su prekrivale ulice u centru kojima smo mi klinci ponosno hrlili uredno maskirani kad dođe vreme za godišnji karneval ili za gradsko takmičenje u vožnji trotineta. A zatim nam je, negde na pragu šezdesetih godina, svanulo planetarno novomedijsko sunce filma, TV-a, mode i rokenrola, pa se uprkos naglom rastu i i drastičnoj promeni lika i ćudi grada nekako preživelo uz provode na svirkama i igrankama u Eđšegu, Frankopanu, dvorištu tadašnje Svetine gimnazije, uz prve masovne žurke i sve što od tada do danas vole mladi. A stari pogotovo, čak i kad ne priznaju ili glume Alchajmerove podanike.
Hajde ti lepo, Vlado, smesta odavde na književnost, gde svaka knjiga barem kazuje nešto drugo i na sasvim drugačiji način
Kada ste i zbog čega odlučili da studirate književnost?
– Naučno gledano, kad sam kao i većina drugara iz moje generacije upisao tada pomodne studije prava, skoro sinhrono sam pogledao u one nepristojno debele udžbenike i stekao bolan utisak da se sve te knjige umalo ni po čemu ne razlikuju. Pa rekoh sebi: hajde ti lepo, Vlado, smesta odavde na književnost, gde svaka knjiga barem kazuje nešto drugo i na sasvim drugačiji način. Da bar znaš koje je koja knjiga i ko ju je napisao, ako već ne i zašto. Nenaučno, još subjektivnije gledano, roditeljska kuća je bilo prepuna knjiga i knjižurina koje sam uveliko iščitao, kao i sve zanimljivije što su tada imali u biblioteci nadomak moje gimnazije i na tada još neizgorelom Radničkom univerzitetu. Uz to sam imao sestru Zoricu koja je već studirala književnost i nastupala kao pesnikinja, pa sam se i ja bacio na taj donekle već blizak mi posao pisca početnika koji objavljuje ne samo zarad slave, već i ne bi li štogod zaradio. Pogotovo što smo se sestra i ja u to vreme odmetnuli iz donekle ispražnjenog i ohlađenog roditeljskog doma, pa je trebalo od nečega živeti. Bilo je to 1969/1970, a po tom brdovitom Balkanu književnih studija i pisanija verem se i danas, mada sam i književnost i ravničarski život davno diplomirao.
Vera Lajko, V. Kopicl, Nina Tarbuk, Peđa Vranešević i Vesna Stojanović, Novi Sad, sredina sedamdesetih
U studentskim danima ste se uključili u rad Tribine mladih, a onda i dve godine bili urednik. Po čemu je ona za vas bila značajna i kako ste videli svoju ulogu tamo?
– Oko Tribine mladih se decenijama nepotrebno patetiše i umuje bez obimnijeg znanja i uvida u njen rad tokom tih po mnogo čemu prelomnih godina, jer je većina tragova prilježno uklonjena i mnogo toga zaboravljeno, dok post-tumači mahom nastoje da dokažu svoje lične teorije ili u skladu s njima interpretiraju retka svedočenja stvarnih učesnika. Po meni se tu ponajpre radilo o jednom mladalački čistom, možda i prvom kod nas nekontrolisanom, neutilitarnom, dosta pronicljivom i manje-više spontanom procesu osvajanja umetničke i druge slobode. Nekolicina nas koji smo se tada našli na Tribini (današnjem KCNS) ubrzo smo uvideli da se društvenog i političkog diktata ne vredi plašiti ako misliš da uradiš išta nalik onom kako misliš. Pogotovo ako ponešto već znaš, i ako bi da radiš u živoj kulturi i umetnosti svog vremena, što ne trpi pritvornost i prenemaganje. Takoreći smo uhvatili ono što se danas popularno zove momentum, pre svega zato što kao deca swinging sixties, možda i prva generacija te vrste, nismo mislili negativno niti smo mnogo marili za autoritete ili posledice svog načina mišljenja i rada. A većine tih posledica po Tribinu i tribinaše verovatno ne bi ni bilo da nismo ubrzo stekli mnogo mladih sledbenika, bogatu mrežu međunarodne saradnje i prestižne domaće saradnike, uz brojnu i izuzetno aktivnu publiku koja je na Tribini visila i danju i noću.
Slobodan Tišma, V. Kopicl, Anđelija Terzić, Andraž Šalamun, Mirko Radojičić i Peđa Vranešević,
Likovni salon Tribine mladih posle otvaranja izložbe Andraža Šalamuna, 1972/73..
– Uz takav tok stvari većina važnih drugova i omladinskih političkih faktora ne samo da nije mogla da se snađe, nego tu naprosto nisu videli neko mesto za sebe i svoje, na šta su inače bili naviknuti jer ih je partija učila da čuvaju tekovine borbe i kadrove, to jest sebe. I onda oni misle – pa kakva je to sloboda, kakva umetnost i kakva vražja nova kultura, ako joj nije potrebna naša podrška ili bar dogovor o našoj idejnoj, kadrovskoj i programskoj kontroli, i zastupljenosti, makar i formalnoj?! I to je za mene bila velika škola: to da zapravo ništa ne moraš, a možeš mnogo toga što je naizgled bilo nedostižno. Na Tribini sam takođe naučio da formulišem stvari koje želim da uradim, napravim, napišem, kažem, ili prenesem drugima na način koji jeste moj ali ni drugima ne mora biti stran, nerazumljiv, ili neprivlačan. Bili smo tipično atipični šokantni štreberi i nepopustljivi promoteri njuejdžerskog aktivizma tog dela dvadesetog veka. Dovoljno.
Možemo li Tribinu mladih uporediti sa nekom kulturnom institucijom danas?
– Dabome da možemo, sa nekim od novijih izdanaka nezavisne art scene, od Art klinike do bilo čega drugog. Ali bilo bi to neuspešno poređenje, iako bi meni bilo izuzetno drago da današnji klinci imaju priliku da vode neku gradsku ili pokrajinsku instituciju onako kako misle da treba, a ne kako neka stranka ili druga neformalna banka to zamišlja.
Bili ste deo umetničkih grupa Kôd, (∃ i (∃-Kôd. Kojih radova i izložbi iz tog perioda se najradije sećate?
– Debelo bih slagao kad ne bih priznao da se i danas divim sam sebi kako sam kao klinac star 22 godine, sav smrtno ozbiljan, stručno naštreban, polemički naoštren i žestoko posvećen umetničkoj stvari, izlagao na 7. Pariskom bijenalu ili samo godinu dana kasnije kao tzv. mlad kritičar pohađao predavanja Jozefa Bojsa na legendarnim Dokumentima 5 u Kaselu. Do danas sam kao umetnik i pisac obišao uživo skoro ceo svet i svašta doživeo, ali mi je možda najsimpatičniji jedan dosta indikativan izlagački doživljaj iz Galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu, takođe sedamdesetih godina. Bila je to neka fensi tematska izložba i ja sam izvodio dosta komplikovanu, što bi danas rekli instalaciju ili procesualni rad in situ. Direktno na zid postavio sam osnovnu zadatu strukturu koju fotograf po mojim ranije manifestno napisanim uputstvima snima u četiri faze da bi se u svakoj od zadatog dobilo nešto novo, pa se onda i to novo postavi u tako promenjenu prvobitnu matricu i opet snimi, itd, itd. Živa komplikacija, ali odradimo mi to, jedva na vreme završimo, pokažemo kustosima i odemo u grad, da se promuvamo do otvaranja izložbe. A kad se vratimo, od sve one moje procesualne skalamerije na zidu nema ničega, samo neke musave pruge i blažena praznina. Ja do direktora, direktor do zamenika, zamenik do kustosa, svi u istragu – i šta? Kad smo fotograf i ja postavili taj rad i otišli da se prošetamo – došla spremačica/čistačica da prostor galerije ušminka za otvaranje, pa u radnom zanosu čitavu tu moju konceptualističku tvorevinu lepo počupala sa zida i bacila tamo gde spremačice inače bacaju stvari. Dabome, do kraja se sve lepo završilo, ali kao da u toj istinitoj pričici ima nešto više od puke simbolike koja večno kaska za nama.
Vladimir Kopicl, 1974/1975.
Organizovali ste prvi seminar o konceptualnoj umetnosti u Jugoslaviji, koji su prekinuli danas dobro poznati konceptualni umetnici. Šta je razlog tome?
– Gledano iz današnje perspektive – ništa loše, niti neprirodno. Na Tribini se ponekad održavalo više programa dnevno, tako da smo u sali na prvom spratu Mirko Radojičić, ja, Čeda Drča, društvo iz i oko (∃-Kôda, Marko Pogačnik i još neko iz slovenačke OHO grupe, Goran Trbuljak iz Zagreba i drugi pozvani "stranci" vodili višečasovni razgovor o konceptualnoj umetnosti, predviđen za objavljivanje u posebnom tematskom broju "Polja", dok je u Likovnom salonu, u prizemlju, teklo otvaranje izložbe "Mladi beogradski slikari". Ti slikari su bili ekipa završne godine beogradske Likovne akademije, dakle Marina Abramović, Raša Todosijević, Neša Paripović, Zoran Popović..., i čim je otvaranje njihove izložbe završeno upali su kod nas, negodujući protiv konceptualne umetnosti i sličnih "bezobrazluka". To je bila klasična slikarska reakcija, kakvu smo najčešće trpeli i od naših novosadskih drugara i raznih režimskih plaćenika s četkicom u ruci, a dabome da smo se posle s Marinom, Rašom, Nešom i njihovom beogradskom ekipom postali prijatelji koji imaju šta da razmene. Od letovanja u kući Marinine mame u Premanturi kod Pule, do zajedničkih putovanja na izložbe, razmene literature, mišljenja... Čak i uticaja na restajling imidža i garderobe, što je Marini, recimo, prilično pomoglo da nađe svoje umetničko prvo lice, pred za nju presudan performerski nastup u Edinburgu. Dakle, fina anegdotica, lep i po sebi rečit spomenik vremena, živ i u životu, i u umetnosti, i na magnetofonskoj traci koja je beležila tok konceptualističke diskusije pa tako zabeležila i anti-diskurs naših potonjih beogradskih frendova i docnijih konceptualističkih ispisnika.
To je bila klasična slikarska reakcija, kakvu smo najčešće trpeli i od naših novosadskih drugara i raznih režimskih plaćenika s četkicom u ruci
Oduvek ste se zalagali za oslobođenje umetnosti od okova konvencionalnosti. Da li je avangarda, kod nas, ikada dobila zasluženu pažnju?
– Ima ne preterano uzbudljivih TV emisija, poneki dokumentarni film, mnogo knjiga, ali stvari kod nas stoje otprilike ovako. Ugledni profesor univerziteta i cenjeni urednik velikog državnog izdavača će vas rado zvati da svojim izlaganjem upotpunite njegova predavanja ili da postdiplomcima i doktorandima umesto njega održite par predavanja o neo– i postavangardi. Vama lagodno, jer znate, a lagodno i njemu dok sluša, provocira i ponešto zapisuje. On prilično poznaje vaš rad, i uredno prati vaše knjige, ali to ne znači bi neku vašu buduću knjigu objavio u pomenutoj velikoj državnoj izdavačkoj kući u kojoj radi. Nije zgodno, verovatno rezonuje, a u jednoj konkretnoj prilici kaže da njegov uticaj ne seže tako daleko. Hm, dokle? Valjda do groba, jer naši danas bukvalno podzemni istorijski avangardisti i neoavangardisti imaju daleko bolji tretman od nas još uvek uporno podzemno nadzemnih.
Krajem sedamdesetih ste radili kao profesor u Centru za obrazovanje kadrova prevodilačke i kulturološke struke. Kakva iskustva nosite iz Karlovačke gimnazije?
– Po prirodi nisam neki zlotvor, a uz to sam predavao do tada nepostojeće kulturološke predmete, zbog kojih su me i primili: da izmislim nastavni program i jedinice po kojima ću sam pripremati i držati predavanja. Dabome da sam to iskoristio da u najvećoj mogućoj meri u program stavim sve što sam mislio da vredi iz filma, pozorišta i svega drugog što se ne predaje na školskim predavanjima iz književnosti i likovne umetnosti. Tako ni meni nije bilo dosadno, a i deca su uglavnom odreagovala. Pa i kolege koji su videli da meni klinci uglavnom ne beže sa časova. Bilo je to fino vreme i prijatno uhljeblje, mada kratkotrajno. A sa mnogim od tadašnjih klinaca sam posle i radio, čak nekima bio i urednik ili prvi šefić na poslu, dok su neki tako daleko dogurali da to očigledno nije bilo zbog onih mojih predavanja i ocena koje sam im davao. Ne mislim većinski na menadžere i polit-delatnike, nego na filmske i pozorišne kritičare, pesnike, novinare i čvrsto muzičko jezgro NS novog talasa, od Boya do Obojenog Programa pa unakrst.
Već imam na lageru četiri neobjavljene knjige pesama, novi roman, a možda i dva, knjigu novela i umalo završenu novu knjigu eseja
U isto vreme je izašla vaša prva zbirka poezije, a do danas ste ih izdali ukupno sedamnaest. Kako je Vladimir Kopicl kao liričar rastao s godinama?
– Nije bolelo koliko je vredelo. Knjige su mi, kao kod svakog pristojnog čoveka koji računa i na čitaoce, a ne samo na sebe, primerno različite, ali skoro svi, pogotovo važniji kritičari i članovi književnih žirija dobro znaju da prepoznaju ko ih je napisao. Čak ima i onih koji izgleda znaju sve da ih prepoznaju, jer sam do sada dobio najmanje tri nagrade za celokupan pesnički opus, sabrano književno delo i ukupan doprinos razvoju književnosti i kulture. Sad nastojim da pišem nešto sasvim novo i sasvim neprepoznatljivo u odnosu na onih dvadesetak ranijih knjiga, ne bi li mi nekako iznova krenulo pre sabranih dela, tj. sahrane. I odlično mi ide, verovatno zbog toga što sada i izgledam drugačije nego ranije. Već imam na lageru četiri neobjavljene knjige pesama, novi roman, a možda i dva, knjigu novela i umalo završenu novu knjigu eseja. Jedino što mi se čini da je tih mojih novih knjiga sada daleko više nego normalnih, odnosno – još držećih i netartifovskih izdavača.
Vladimir Kopicl i Branko Maleš na dodeli Brankove nagrade ,1979. godina
Nakon nekoliko knjiga eseja, prošle godine je svetlost dana ugledao vaš prvi roman. Kako biste predstavili "Purpurnu dekadu" onima koji je još nisu pročitali?
– Svakako kao knjigu koju neizostavno treba pročitati. Nije sportski sam se hvaliti, pogotovo ako vas hvale i drugi, pa kao izbistreno vehementni Teofil Pančić ovo delce od tristo strana smatraju "paprenom romansom". Što ono u osnovi i jeste, jer povodom njega ni Teofil ne misli toliko na čulo ukusa koliko na ono čulo što nas sve podjednako životno i literarno zanima češće nego što to u knjigama ili nad knjigom priznajemo. A upravo tu ja nastupam na iskustveno zreo i književno stručno začinjen način, kao žanrovski uzorno razuzdan, vrhunski jezički obučen i idejno dobro motivisan post-post– moderni začinjavac. I o potrazi za zanosnom ljubavlju pisano zborim i imaginiram podjednako kao raspričano raspevani trubadur i bogato sabran emotivan dželat-arhivar životnih uspomena, zaumno presne stvarnosti, književnih i oniričkih fantazmatskih krhotina koje znače i označavaju. I dabome da se u ovoj knjizi uz romansu, gotski filing, topli eros, simbolizme obgrljene verizmima, skrivene istine i ogoljene tajnice otkriva još mnogo toga. Recimo, kako na rizičnom uzorku teme fatalne ljubavi ozbiljan umetnik profesionalac može i sabrano i opušteno da jaše daleko bolje nego svaki trenutno propulzivan blogerski delfin ili delfinka u aktuelnom nezahtevnom srpskom knjižarskom moru kvazi-pop voditeljskog mekog eroto-sentimentalizma, koji bi da nas proguta ili bar smori sasvim neumetnički. Toliko o uvodnoj hvali kolege Pančića, dok bih budućeg čitaoca svog romana čitalački rado inicirao javno izrečenom opaskom uvek ozbiljne Vladislave Gordić Petković koja u našoj nedavnoj oktobarskoj promotivnoj prilici nedvosmisleno reče da je "Purpurna dekada" spisateljski snabdevena jednim od najpotresnijih završetaka u našoj tekućoj romanesknoj produkciji. A još će se i nastaviti, kako ispod one poslednje suzice lepo piše. U to ime, živeli!
Dugogodišnji ste književni, pozorišni i filmski kritičar. Šta smatrate da je najvažnije u tom pozivu?
– Najvažnije je biti zainteresovan, ili bar profesionalac, i oči na delu koje se konzumira držati širom otvorene, s punom pažnjom za važan detalj i razliku, uz sposobnost da se to blagovremeno memoriše. Takođe, i osnovno: uvek svojim očima veruj više nego mišljenju drugih, makar i ako je mišljenje drugih društveno moćnije, lepo izrečeno ili tako neodoljivo napredno novo. Možeš ti to bolje, pogotovo ako razmatrano delo išta vredi. A ako ne vredi, samo je krivo. I neka to sazna na vreme.
Kod nas, kada neko kaže "muzej", svi misle na neku užasnu prošlost i na njene veličanstvene ili tužne ostatke koje treba spasiti
Godine 2011. ste postali direktor Muzeja savremene umetnosti Vojvodine. U kojoj meri ste uspeli da pomerite stvari na bolje i promovišete savremene umetnike koji zaslužuju svoj prostor?
– To nije bilo tako neobično jer sam nekoliko godina bio predsednik Upravnog odbora Muzeja i bavio se tom problematikom. Kod nas, kada neko kaže "muzej", svi misle na neku užasnu prošlost i na njene veličanstvene ili tužne ostatke koje treba spasiti, dok su u svetu muzeji generatori savremene kulture sa svim onim pripadajući elementima koji će privući i zadržati ljude, osnažiti umetničku kulturnu scenu i predstaviti ljudima da nešto tako postoji, i da postoji zbog njih a ne da bi stajalo kao mrtva stvar u muzeju. Moje mišljenje je uvek bilo, pošto se ne bavim istorijom nego mahom savremenom kulturom, da je raditi u jednoj takvoj instituciji dragocena stvar. Naravno, ako radite ozbiljno sa idejom da promovišete ono što stvarno jeste umetnost. Mi smo imali takav politički sistem da su direktori institucija većinom bili ljudi koji sami nisu bili umetnici, što je po meni nešto jako neobično, jer za te stvari treba imati osećaja, poznavati scenu, znati kako ona funkcioniše i stvarno sebe uložiti u to da se bavite promovisanjem vrednosti.
– Ja tamo nisam došao u nekom lagodnom trenutku i znao sam da ću tu potrošiti nekoliko godina da bi stvari pomerio u dobrom, promotivnom smeru. Recimo, u to vreme je naš muzej bio izvršni producent Raše Todosijevića, na Bijenalu u Veneciji, gde je on dobio veliku nagradu. To je i logistički bio veoma ozbiljan posao, koji je započeo moj prethodnik, a ja sam ga na dosta dobar operativan način završio. Pored toga, imali smo nekoliko velikih izložbi koje su pomogle toj velikoj zgradi da ne bude prazna, nego da u njoj bude publike, i promovisali nekoliko značajnih pojava u umetnosti i važnih umetnika iz Vojvodine, koji su dobili našu odgovarajuću prezentaciju, kataloški i drugi materijal koji im je služio za dalju promociju. Tamo nisam dugo ostao zato što su me zvali na nekoliko drugih odgovornih pozicija, pa sam se jedno vreme bavio kulturom grada profesionalno, kao član Gradskog veća za kulturu. U to vreme smo započeli kandidaturu za titulu "Evropske prestonice kulture", koja je posle srećno i završena. Onda sam radio u Zavodu za kulturu Vojvodine gde sam se takođe ponašao aktivistički i pokušao da tim institucijama damo jedan novi, živi program, a posle sam kao svaki normalan čovek otišao u penziju.
U Muzej nisam došao u nekom lagodnom trenutku i znao sam da ću tu potrošiti nekoliko godina da bi stvari pomerio u dobrom, promotivnom smeru
Kao višestruko nagrađivani autor, sa iskustvom od pola veka, za koja biste umetnička dela i pravce mogli da kažete da su vas promenila i izgradila?
– Kao gimnazijalac sam se navukao na preturanje knjiga i ploča u tzv. Američkoj izložbi gde su me već znali i davali mi da iznesem na čitanje i slušanje šta god poželim. Jednom prilikom sam iskopao poveću knjigu četvrtastog formata koja me je pre svega privukla svojim sjajno dizajniranim oklopom, to jest metalnim koricama u koju su bile utisnute dve skraćenice. MOMA – njujorški muzej savremene umetnosti, kao izdavač, i LEF – Levi front, pokret sovjetskih avangardista, kao sjajno obrađena tema s fascinantnim slikama i dizajnom u koje sam danima gledao, opčinjen još malo pa kao Rolingstonsima. Ili više? Ta dilema me još uvek muči, a posle su došle na red Kejdžove knjige i razna duga čudesa, dok sam od klasika, svojevremeno, s najviše uzvišene neverice čitao "Tristrama Šendija" Lorensa Sterna, pa Remboa, docnije i Paunda... A onda dolaze sve nove i nove fascinacije, i nema im kraja kao ni onim prvim, u čemu i jeste značaj te stvari. Ako je stvar u pitanju.
Koji novosadski umetnici i književnici najviše zaslužuju da ih svet upamti?
– Oni koje i mi rado pamtimo. Stari Tišma, Aleksandar. Mlađi Tišma, Sloba, i od još mlađih, novomedijskih, u duhu vremena, verovatno opet Tišma, Andrej. Svakako i neknjiževno dobri i večni Žilnik, a možda i još neki mnogo stariji ili mnogo mlađi, mada o tom treba ćutati i dati tom Velikom Svetu da nam bar nešto sam došapne. I govori on, dabome, ali tračevi iz komšiluka su nam najčešće razumljiviji, koliko i slađi.
Po čemu posebno želite da vi ostanete upamćeni?
– Po visini: da mi u bilo kojoj blaženoj sutrašnjici ili inoviranoj prekjučerašnjici ne bi pravili neki glomazan i neukusan spomenik koji će na ulici prepadati građane, poput aktuelnih spomeničkih skalamerija. Dovoljna su i ova moja 3 i po santimetra, od temena do đonova. Ili manje!?
Razgovarala: Sonja Slijepčević
Fotografije: Aleksandar Jovanović, privatna arhiva Vladimira Kopicla
Zlatko Glamocak
pre 1494 dana i 7 sati
Ideolog modernizma .Pohadjao radionicu tj casove Bojsa par excellence ideologa i totalitariste modernizma. Od tog se pravi spektakl i na racun tog zivi citav zivot praveci kult gradske face. Prezivio sam osamdesetih kao student i artisticka prenemaganja De Negrijevih pulena studenata koji su mediokritetskom reciklaza Bojsa bili male zvijezde..Preporucujem g Kopcilu da se izbavi iz antiaertistickog svijjeta 2 knjige, CIAi hladni rat u kulturi
Izuzetno antitideoloski rad istoricarke Franis Saunder i i Odgovornost umijetnika Zan Klera nekadasnjeg direktora Pikasovog muzeja u francuskog akademika.Na zalost ovo su samo dvijev
polemicke knjige koliko ja znam prevedene kod nas .Mozda jos i Kraj kulture Erika Hozbauma.Mogao bi mu preporuci jos najmanje stotinak ,diduse na francuskom jeziku. Ali posto je izlagao na pariskom bijenalu predpostavljam da g.Kopicl govori francuski.Mali napor ne bi skodio da nadje polemicke knjige.Francuska obiluje takvom literaturom.
PS.posto je pomenuo Kedza kao référence, mala preporuke,6 pogledati knjigu Marca Himineza profesora estetske na Sorboni pod nazivom Prepirke u Savreneenoj umijetnosti gdije Himinez navodi 12 tecaka Keidza koji sam tvrdi da ne pripada svijetu umijetnosti.
Zlatko Glamocak
pre 1493 dana i 21 sat
Mali anex povodom Keidza .Marc Jimenez knjiga La querelle de l art contemporain,Edition Gallimard,2005 stranan192 . Citiran Ispitujuci Keidza da pojasni svoje estetske principe odgovorio je Bez sadrzaja,bez slike, bez ukusa,bez ljepote,bez poruke,bez ikakvog talenta ,bez tehnike,bez ideje,bez namijere,bez umijetnosti,bez osijecanja.
Himinez komentarise ovu Keidzovu poziciju rijecima.Jednim takvim radilalizmom Keidz je nadisao onaj Disanov radikalizam koji je izrazio svojim raudy made om.
Muzika Keidza ne daje nista van banalnosti buke svakodnevnog zivota i kao takva ona je totalna dezintegracija koncemta zapadne umijetnosti.