Danijel Babić, slikar: Licemerno je govoriti o prestonici kulture u gradu koji nema nikakvu kulturnu politiku

Danijel Babić, slikar: Licemerno je govoriti o prestonici kulture u gradu koji nema nikakvu kulturnu politiku

Danijel Babić jedan je od novosadskih slikara sada već srednje generacije, iako je svoje mesto na umetničkoj mapi grada i čitave države obezbedio još davnih godina, zahvaljujući specifičnom i autentičnom izrazu, živom koloritu, “pitkoći” slikarskog jezika, te umećem da na jedan maltene aforističarski način u posmatraču proizvede najšareniji spektar emocija, ali i da, kroz isti taj “aforizam”, nepatvoreno progovori, kako o čovekovoj intimi i nutrini, tako i o svetu koji ga okružuje.

Rođen je 1967. godine u Očaušu (BiH), Srednju školu za umetnost i dizajn “Bogdan Šuput” završio je u Novom Sadu, a diplomirao na beogradskoj Višoj školi za likovne i primenjene umetnosti, kao i na Odseku za slikarstvo ovdašnje Akademije. Dobitnik je nekoliko vrednih priznanja za svoj rad, izlagao je na velikom broju samostalnih i kolektivnih izložbi u zemlji i inostranstvu, a od sutra (subota, 12. februar) njegovi radovi će moći da se vide i u okviru Festivala srpskog podzemlja u beogradskom Domu omladine. A upravo u tom “podzemlju”, kako i sam priča za portal mojnovisad.com, Danijel Babić najčešće i obitava kao stvaralac, što je, kako veli, u neku ruku i sasvim “prirodno okruženje” za savremenog umetnika.

- Ja sebe nikada nisam posmatrao na neki posebno određen način, ali se ispostavilo da sam zapravo uvek u tom nekom podzemlju, u andergraundu, kao, u neku ruku, i svi mi koji ovde živimo. Definitivno, svi mi u ovoj zemlji osećamo koliko nam je u poslednjih nekoliko godina standard drastično pao. I osećam da smo svi mi nekako u istom čabru. Moje preživljavanje od ovog mog posla se u suštini ne razlikuje od preživljavanja bilo kog drugog radnika u zemlji Srbiji. Sve se svelo na plaćanje računa i na goli život. Kako meni, tako i ostalima – priča Babić za naš portal.

Ipak, negde se podrazumeva i očekuje da umetnost i umetnici imaju, ako ne povlašćen, ono bar malo drugačiji tretman od strane društva u odnosu na ostale. Kako ti vidiš taj tretman ovdašnjeg društva prema kulturi i umetnosti?

- Ako pod društvom mislimo na one ljude koji vode kulturnu politiku, mislim da situacija nikad nije bila gora. Ionako mali budžeti za kulturu su skresani još više. Konkretno, Grad Novi Sad nema nikakvu kulturnu politiku, niti se o tome razmišlja, ali se razmišlja o tome da se isti taj Novi Sad kandiduje za Evropsku prestonicu kulture, što je, u najmanju ruku, apsurd. Novi Sad nema nijednu gradsku galeriju, na primer. Ili ima galeriju SULUV-a, koja je mala po obimu, ali po delatnosti velika, a ta galerija, recimo, nema toalet. O čemu mi onda pričamo? Dakle, nije reč o tome kakvo je stanje, već o tome da tog stanja zapravo nema. Sve ostaje na ljudima entuzijastima, koji se umetnošću bave iz sušte potrebe, a ne zato što će im to doneti bilo kakav dobitak.

Kako u tom svetlu vidiš priču o Novom Sadu kao potencijalnoj prestonici kulture?

- Mislim da je ta priča više nego licemerna. I nije mi jasno o čemu uopšte razmišljaju ti ljudi koji o kulturi odlučuju. Da li oni zaista razmišljaju o potrebama grada i o njegovim stanovnicima, ili samo o svojim foteljama. A meni već odavno izgleda da je reč isključivo o ovom drugom. Da razmišljaju samo o svojim pozicijama, putuju okolo po Evropi i svetu, nešto kao dogovaraju, pregovaraju, a šta je to što su dogovorili i uradili to zapravo niko od nas ne zna, to nikome od nas nije jasno, a sasvim moguće da nije jasno ni njima samima. A za sve to vreme, sama kultura u Novom Sadu konstantno trpi. Ne samo kada je reč o slikarima, naravno, već i o muzičarima, glumcima, piscima, svima koji se kulturom bave.

Da li ti se nekada, a imajući u vidu baš takvo stanje u oblasti kojom se baviš, desi da te napusti ili popusti onaj prvobitni entuzijazam sa kojim si krenuo u umetničku priču?

- U suštini, na sreću, ja taj entuzijazam nikada nisam izgubio. Jer umetnost nikada nisam posmatrao kao neki posao. Jedina želja mi je bila da relativno normalno živim od toga što radim i da ne moram da pravim kompromise tog tipa da slikam salaše, pejzaže, mrtve prirode, ikone, ili bilo koju narudžbinu te vrste. Ne kažem da to u početku nisam radio, ali sam, upornim izlaganjem i prisustvom na sceni, uspeo da svoj stil učinim prepoznatljivim. I danas živim od toga. I danas imam isti osećaj kada treba da napravim sliku ili izložbu. I to se sigurno neće promeniti. Volim to što radim, trudim se da uradim najbolje što mogu, i u tome uživam. Tu je negde i suština tog, možda i mazohističkog, načina života. Inače, umetnici u svakom društvu imaju pažnju relativno malog broja ljudi, osim ako, naravno, nisu poznati rok muzičari, glumci, ili ko već. Slikari su uvek nekako bili povučeniji zanat, povučenija vrsta umetnika. S te strane, ja od umetnosti ni kao mlad slikar nisam očekivao nešto što bi bilo drastično drugačije od ovog sada. I ne vidim tu neku posebnu razliku u odnosu na početak. Ljudi koji su nekada voleli moj rad, oni me uglavnom i danas prate. To je, inače, veći problem za mlade umetnike, za one koji su tek na početku, jer je na početku sve teže. Kao i meni što je u početku bilo teže. Ali ja sam tada izlagao svuda gde sam mogao, i u kafićima, i u striptiz barovima, u restoranima, svuda gde su ljudi mogli da vide moj rad. Vodio sam se prostom logkom da će ljudi tamo sesti, primetiti slike i da će me nekako naći ako im se to dopadne.

Neke tvoje kolege, a ima ih dosta, često potcenjivački gledaju na takvu vrstu prisutnosti i na sve što nije u akademskim i galerijskim okvirima...

- E, pa takvi umetnici, ili “umetnici”, imaju u najvećem broju slučajeva ničim zaslužen visok stav i mišljenje o sebi, i tako, na kraju krajeva, i prolaze. Iskreno, meni su takvi ljudi smešni. Jer, meni, i svakome ko se bavi ovakvom vrstom posla, cilj je da moj rad vidi što veći broj ljudi, bez obzira na to da li se to dešava u galerijskim ili vangalerijskim prostorima. Inače, da sam se oslonio samo na galerije, ko zna da li bih ja uspeo do sada da uopšte plivam u ovim vodama.

Kad smo već kod prisutnosti, koliko ti je bitan sud publike i kritike?

- Na neki način, svi mi, kao ljudska bića, smo osetljivi na kritiku bilo koje vrste. Ali, u suštini, ne obazirem se previše na tuđa mišljenja, iako mi se, naravno, dešava da usvojim tuđe mišljenje, ukoliko vidim da je taj neko uistinu u pravu, da je dobronameran i da u tom trenutku zaista moj rad vidi, na neki način, bolje od mene samog. A najvažnije mi je da ja sam budem zadovoljan svojim radom, da su moji kriterijumi zadovoljeni. Kada sam ja zadovoljan, ta slika može da ide napolje da živi, a tamo će proći kako već prođe, to već nije do mene, to je njen samostalan život. Inače, sa lošim kritikama se uglavnom nisam nikada susretao. Ljudi koji su osećali potrebu da pišu ili da govore o mom radu, uglavnom su tu potrebu osećali zato što im se taj rad sviđao. Ostali su ćutali.

A sud kolega umetnika, da li ti je on bitan?

- Jako je bitan. Svima nama je bitno ono što će nam reći kolege iz branše. Ako si priznat od kolega, to dosta znači. Meni je možda i najveće priznanje upravo to kada pojedine kolege traže da imaju neki moj rad. Iako se to, u suštini, među nama retko dešava. Sujeta je opasna stvar, i mnogima ono što rade njihove kolege nikada nije dovoljno dobro. I upravo stoga mnogo znači kada znaš da si priznat od kolega. Mnogi od njih imaju moje radove, i meni to mnogo govori i, naravno, mnogo znači.

U tvom opusu, od samih početaka, najuočljiviji je jedan pop-artistički pristup slici i uticaj stripa. Šta te je opredelilo za takav pristup umetnosti?

- Kada razmišljam o tome odakle mi uopšte ljubav prema slikanju i, s tim u vezi, sam taj pristup, mislim da je to počelo još otkako sam kao klinac dobio jednu veliku bojanku. I često mi se čini da ja i dalje bojim tu bojanku koju sam kao dečak dobio. Kasnije sam počeo da čitam stripove, koji su na mene ostavili izuzetan i neizbrisiv utisak i priča je išla nekako sama od sebe, a ja sam je samo pratio.

Jesi li nekada pokušavao ili poželeo da se baviš stripom?

- Jedno vreme sam pokušavao, ali nije me to toliko držalo. Kod nas je praktično nemoguće baviti se stripom. Da sam istrajao na tom putu, verovatno bih radio za neko strano tržište. Ali ja sam ipak već odavno uvučen u taj svet slike, slikarstvo je moj medij, iako se uticaj stripa, naravno, vidi. Često to radim da, recimo, ono što se u stripu napravi u jednom albumu od četrdeset strana, ja pokušavam da sabijem u jednoj ili nekoliko slika u nizu. Tako da je strip i dalje vrlo usko vezan i za ono što radim, i za način razmišljanja, i za osećanje koje me u umetnosti vodi.

Tvoje slike su gotovo uvek narativne, komunikativne, često eksplicitne. Koliko ti je bitno da kroz sliku ispričaš svoju priču?

- Naravno da mi je bitno. I to i jeste najdirektnija veza sa stripom i ilustracijom. Ja sam sebe uvek doživljavao kao slikara figurativca, u toj priči sam i danas i verujem da ću uvek i ostati. Jer, taj način izražavanja je meni najbliži i najbolje opisuje mene kao ličnost. I često se desi da na pojedine slike dobijem komentare iz kojih vidim da su ljudi iz nje pročtali upravo ono što sam i ja imao u glavi dok sam je stvarao, što znači da sam je uspešno sproveo u delo.

U vezi sa tom narativnošću slike, misliš li da je nužno da umetnost, u tvom slučaju likovna umetnost, bude angažovana, to jest da bude neka vrsta kritike društva i sistema u kojima umetnik živi?

- Danas se negde unapred očekuje i podrazumeva da ljudi koji se bave umetnošću budu društveno angažovani. Ali to očekivanje i podrazumevanje je po meni, iskreno, glupost. Ima mnogo ljudi koji imaju dosta lirskog u sebi, koji nemaju potrebu za kritikom ili konfliktom te vriste, ne vide stvarnost onakvom kakvom je vide neki drugi ljudi, ili ih to, u krajnjoj liniji, ne zanima. Ali, oni prave sjajne stvari. Da li to znači da su oni manje vredni umetnici od onih koji su glasnogovornici društvenih ili kakvih već promena, ideja, ideologija...? Mislim da ne znači. Ja, kao stanovnik ove zemlje, ove planete, vidim nepravdu, naravno. I reagujem na nju. Ponekad napravim sliku koja o tome govori. Ali to ne radim na silu. Jer, ako se to ne radi iz duboke unutrašnje potrebe, to je onda laž i foliranje, ne bi li se dodvorio nekoj imaginarnoj publici koja je, bože moj, jako inteligentna i pametna, pa joj treba baš takvo nešto servirati, kako bi te ona poštovala. Mene to uopšte ne zanima, na taj način.

Često se mogu čuti priče o tome da klasično slikarstvo kao medij postaje nepotrebno, besmisleno, da izumire. Kako tebi izgledaju te priče, iz perspektive nekoga ko se upravo takvim slikarstvom bavi?

- Mene takve priče teraju na smeh. Takvih priča o smrti slike je bilo decenijama unazad, verovatno od same pojave foto-aparata. Slika je već mnogo puta proglašavana mrtvom. Ali nikada nije umrla. Ne samo da nije umrla, već nije ni posustala. Možda je nekada bila skrajnuta, ali je uvek bila tu, i biće. Jer to je jednostavno jedan ljudski jezik koji ne može tek tako prestati da postoji. Naravno da i ja sam koristim savremene medije i tehnologije, ne želim da ih odbacim ako ih već imamo, ali slikarstvo, ipak, ostaje slikarstvo, i to će uvek biti.

Pomenuo si da u umetnosti uspevaš da ostaneš svoj i da ti je to jako važno. Da li je, ipak, bilo momenata kada si, prvenstveno zbog materijalnih razloga, dolazio u iskušenje da napustiš svoj izraz i da se posvetiš onome što na tržištu bolje prolazi?

- Kao student i neposredno posle studija, ja sam radio sve i svašta, od ikona do raznih firmopisačkih stvari. U toj opštoj nemaštini i besparici, kakva je tada vladala, naravno da sam i ja počeo da razmišljam o tome da bih mogao da počnem da radim stvari koje bi se dopale većem broju ljudi. To sam pokušao da uradim kada sam pripremao svoju prvu izložbu. Uradio sam tada nekih tri ili četiri takve slike, koje su bile, realno, odvratne. I to sam i sam već odmah video i znao. Tada sam rekao sebi: “Babiću, ovo više nikada nećeš da radiš!” I nisam radio. Jer osećaj je bio grozan. Mislim da bih radije kopao kanale, nego da opet proživljavam taj osećaj i tu vrstu stida pred samim sobom. Ne pred drugima, već pred sobom.

U čemu vidiš, ako ne računamo pomenutu materijalnu stranu, glavnu satisfakciju od bavljenja umetnošću?

- Dobrim delom ta satisfakcija je u samom procesu rada, pre svega u razmišljanju i traženju načina da iskažeš to što hoćeš. Onda na red dolazi izrada skice. Ako si zadovoljan skicom, pokušavaš najrealnije da je prebaciš u veći format i da je dovedeš do finiša. Taj proces je zapravo ono što je najuzbudljivije i najdramatičnije. A taj osećaj kada staneš pred gotovu, završenu sliku, mislim da se taj osećaj ne može rečima opisati, bar ja ne mogu. A svakako je nešto veliko, uzbuđujuće, veličanstveno. I to je, ujedno, i najveća satisfakcija.

Imaš li nekada problem da otuđiš neku sliku koja ti je, recimo, posebno draga?

- Ne, nikada nisam s tim imao problem. I kada čitam ili slušam neke autore koji govore nešto tipa “to su moja deca”, meni je, iskreno, to smešno. Jer, ako sam ja jednom uspeo da ideju sprovedem u delo, ako sam jednom uspeo da je realizujem, to znači da ću uspeti i neki sledeći put. A ta slika treba da živi svoj život, kod nekih drugih ljudi, u nekim drugim uslovima. Meni je potreban prostor za nove priče, nove ideje, nove slike. A prošlost je prošlost. Kao i ta slika koju sam jednom naslikao. Ona živi dalje, kao što živim i ja.

Bukovski
Jedan od ljudi koji su jako uticali na mene, na maltene celokupan moj rad, nije slikar, nego je pisac. I to je Čarls Bukovski. On je na mene uticao u tom smislu da mi je oslobodio način mišljenja, da mi je pomogao da samog sebe sagledam, da vidim ko ja zapravo jesam. I ono što je on radio kroz reči, kroz pisanje, ja negde pokušavam da to uradim kroz sliku. Na svoj način, naravno, i pričajući svoju priču.

Razgovor vodio: Duško Domanović

21
2

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)
  • Dacha

    pre 3285 dana i 3 sata

    Bravo, bravo, bravo!

    Oceni komentar:
    3
    7
  • Mari

    pre 3283 dana i 17 sati

    Tako je Babicu...ziv bio ..da nam naslikas jos puno slika.

    Oceni komentar:
    1
    4
  • Gost

    pre 3279 dana i 11 sati

    Retko dobar intervju. Bravo i za Danijela Babića i za Duška Domanovića.

    Oceni komentar:
    1
    5