Vladimir Bajić, istoričar i novinar: Novi Sad kao magistrala naroda i istorijskih događaja

Vladimir Bajić, istoričar i novinar: Novi Sad kao magistrala naroda i istorijskih događaja

Novi Sad danas slavi 271. rođendan, odnosno dan kada je proglašen slobodnim kraljevskim gradom od strane carice Marije Terezije. Sloboda je kupljena za 80.000 rajnskih forinti i tako je Petrovaradinski Šanac postao Neoplanta, Ujvidek, Neusatz, Mlada Loza odnosno Novi Sad. Naš grad blista skoro već tri stoleća, a prepun je neispričanih priča, neotkrivenih ornamenata i istorijskih ličnosti koje su mu ubrizgale duh života.

Stoga je naš sagovornik Vladimir Bajić, profesor istorije, novinar, kompozitor primenjene muzike, autor emisija "Novi Sad zauvek". Čovek koji svakodnevno komunicira s gradom, a pogotovo su se zbližili dok je osam godina bio reporter jutarnjeg programa Radio Novog Sada.



Prve godine života proveo je u Ulici Matice srpske, da bi se od 1983. godine ugnezdio na Novom naselju. Kroz smeh kaže da je svaki dan prolazio pored "ekipe" umnih ljudi čije se biste nalaze ispred najstarije književne, kulturne i naučne institucije u Srba, što je simbolično uticalo na njega da upiše i završi istoriju.

- Tako se namestilo (smeh). Roditelji su mi ceo radni vek proveli u kulturi, što je dodatno uticalo da se opredelim za istoriju. Tu je i baka koja me je čuvala i redovno čitala srpske junačke pesme, pa sam ih znao napamet od malena. U srednjoj školi nisam razmišljao o istoriji jer sam znao da ću se baviti muzikom ceo život. Roditelji su insistirali na Pravnom fakultetu, a za prijemni je trebao srpski jezik i istorija i odmah sam shvatio da ću završiti na Filozofskom fakultetu (smeh). Tokom studija, radio sam na arheološkim iskopinama na Tvrđavi i baš sam uživao u tome. Kako je studiranje odmicalo sve više me je zanimala lokalna istorija, ali i šta se dešavalo poslednjih dvesto godina na teritoriji cele Jugoslavije. Pre nego što sam 2007. godine stigao na radio bio sam u NGO sektoru, što je interesantna i kvalitetna faza u mom životu jer sam dosta toga naučio. Često sam putovao, učestvovao na seminarima, pisao za magazine "Anziskarta" i "Caffe Vojvodina", što je, u stvari, bio moj prvi kontakt s novinarstvom – započeo je priču o sebi i gradu naš sagovornik.


Za Vladu je iskustvo na radiju bilo dragoceno jer u zoru dok se grad izvija iz kreveta, svašta se dešava, a prizori su nesvakidašnji. Bajić to voli da opiše rečima "od deponije do akademije". Međutim, doživeo je i strahote kao što su požari u "Kontrastu" i "Laundžu". Prema njegovim rečima najplodnije četiri godine su bile dok je voditelj bio Aleksandar Bujić jer su vozdigli slušanost, a i kamere su se uključivale u studio, čime je radio dobio drugačiji oblik, barem u Vojvodini.

- Rubriku "Istorijske crtice" sam počeo da pravim na radiju. U njoj sam spojio sve što volim. Kopajući po građi, nailazio sam na mnoštvo interesantnih stvari iz istorije, a za neke nisam ni znao, iako mi je to bila struka. Recimo, da je Ulica kralja Aleksandra čak 14 puta menjala ime, a zvala se i Adolfa Hitlera. Da je Tito kao austrijski kaplar proveo noć na Petrovaradinskoj tvrđavi u pritvoru. Da je i Karađorđe bio na Tvrđavi. To je onaj deo istorije koji nam nije predstavljen u školi (smeh). Preko radija sam stigao do televizijske forme koja je promenila celo moj društveni angažman, a i karijeru. Radovan Jokić i Branislav Knežević iz Turističke organizacije Novog Sada (TONS) za koga moram reći da je odličan menadžer, imali su ideju da na osnovu mojih radijskih crtica napravimo nešto za TV i tako je nastao "Novi Sad zauvek". Uradili smo dve sezone, ukupno 50 epizoda, a ta kratka forma je prihvatljiva i laka za konzumiranje. U nekoliko minuta dobiješ dosta toga, a gledaoci se ne smori i žele da gledaju. Ako ne znaš naučićeš, a ako znaš obnovićeš. Bio je to ozbiljan, udarnički rad – rekao je u dahu scenarista i autor muzike za istorijske priče o Novom Sadu.


U međuvremenu, Vladimir je prešao u dokumentarni program RTV i počeo da radi emisiju "Vojvodina zove". Za Novi Sad kaže da bi voleo da se odradi još tema jer je naša varoš magistrala naroda i istorijskih događaja, što je plodno tle za teme iz istorije. Komentari na novosadski serijal su pohvalni, a posebno mu je drago što je struka odlično reagovala. Kako kaže, važno mu je mišljenje struke i ponosan je na sebe i profesore koji su ga učili, a pritom ih uvek konsultuje kad pravi emisije. Takođe, TONS je ove video zapise nosio na sajmove turizma, što potvrđuje njihov reprezentativni kvalitet, a u prilog tome ide i da su puštani učenicima po novosadskim školama.

- Tačno, da je nekad bilo uređenije i smislenije se gradilo i radilo, a danas imamo "Pupinovu palatu" što je poraz malog čoveka od savremenog korporativnog aždajizma. Na neki način, nikad nismo vodili računa o kulturnoj baštini. Tako je država stavila Jermensku crkvu pod zaštitu, da bi je 10 godina kasnije porušila. Dragiša Brašovan se kasnije pokajao kako je zgradu pošte napravio da se ne vidi Sinagoga koja je jedna od najlepših u svetu. Tu je i SNP, gde je i na koji način izgrađen, pa imamo most preko Dunava za nigde, da bismo došli do ozbiljnih svinjarija devedesetih godina prošlog veka i sad zaključno s pomenutom palatom koja je užas. Svaka vlast je htela da prostornim planiranjem i arhitekstonskim uređenjem deluje kao uspešna. Tako da pošta jeste simbol onog vremena, kao i što je "Pupinova palata" ovog – čuli smo od Vladimira Bajića.


Prema Vladinim rečima, Novi Sad je imao toliko velikana, bitnih za ovaj grad, a većina sugrađana malo zna o njima. Spomenuo je Ignjata Pavlasa za kojeg samo znamo da ima ulicu u centru, a tragično je stradao u Novosadskoj raciji, osnivač je prvog planinarskog društva u Vojvodini, zaslužan za izgradnju Sokolskog doma i procvat Veslačkog kluba "Danubius". Tu je i episkop Irinej Ćirić koji je skoro 3.000 dece i 200 majki s odojčadima spasio sigurne smrti iz mađarskog logora Šarvara, da bi ga posle rata ubili komunisti.

- Užasno mnogo volim Novi Sad. Volim što je sve blizu. Bez obzira što sam na Naselju, često pešačim do centra. Sve je nekako namešteno. Imamo planinu preko puta, premoćnu reku, staro gradsko jezgro... Ceo taj miks prošlosti i sadašnjosti je lepo ušuškan. Prija mi što je kultura deo identiteta Novog Sada i što je ovde osnovano Srpsko narodno pozorište, pa je knez Mihajlo poveo glumce u Beograd, da se osnuje Narodno pozorište. Novi Sad je opušten i dobar deo reputacije je izgradio baš što je takav. Još kad se tome doda muzika, kakvu je scenu izrodio, da je biciklistički grad, nema mu ravnog. Energija koja ga je krasila, i dalje je tu. Dešavaju se promene, pa i u kulturi. Ne volim zakukavanje i priče kako je bilo nekad. Stvari treba racionalno da postavimo. Kad bi dominirala nostalgija sve bi se u suzu pretvorilo. Zato volim da citiram Jovana Ćirilova koji koristi sintagmu "optimizam sećanja". Meni je u Novom Sadu dobro, raspoložen sam, inspirativan, radim ono što volim, sve gledam pozitivno – poručio je Bajić.


Smeta mu što nema više zelenila, što neke gradske četvrti izgledaju jezivo, što nijedna vlast nije imuna na novac, pa urbanistički haos traje i danas, što je Ulica Laze Telečkog postala ono protiv čega se borila, što posle koncerta na Trgu slobode nemaš gde da odeš jer je sve zatvoreno, što korekcija radnog vremena kafića i klubova nije drugačije uređena, što izgled i namena Podgrađa još uvek nisu rešeni, što je na većini mesta za svirke zvuk loš jer vrišti beton i pršti staklo...

- Ne znam da li će titula Evropske prestonice kulture imati nekog efekta. Ne mogu reći da se ne trude, vidim da nešto rade, ali nekako se ne vidi baš kako bi trebalo. Prosečan građanin i dalje ne zna da definiše šta ta titula znači jer, novinarski rečeno, nije svedeno na vest. Znam da Novi Sad nema gradsku galeriju, što je neoprostivo, kao ni koncertnu dvoranu. Možda je baš sad prilika da se Studo M preuredi i napravi moderna koncertna dvorana, pa da nam nešto i ostane kad više ne budemo prestonica. Ja bih svom gradu i sugrađanima za rođendan poručio da se setimo istorije, uzmemo ono dobro, a ono što nije pokušamo da promenimo. I da se borimo, trudimo, mislimo svojom glavom i ne budemo lenji što je ovde generalno problem. Neka se svako potrudi na svoj način – zaključio je Vlada.

"Novosadska scena nije mrtva..."

Pored svega rečenog, Bajić piše poeziju i stvara muziku za svoje emisije, ali tu je i ozbiljan studijski rad, pa ne čudi što radi dosta muzike za filmove, predstave, reklame... Ime njegovog muzičko-poetskog projekta je Hirurgija. Poslednji izlet je saradnja s Duškom Domanovićem gde Vlada komponuje muziku na njegove stihove, pa su krenuli i sa živim nastupima. Ovaj spoj se pokazao uspešnim, pa ih očekuju nastupi na Nišvilu, Uličnim sviračima, ali i van granica zemlje.

- Inspiracija mi ne treba da bih pio vode što sam žedan, pa ni da bih pisao stihove. Inače, novosadska scena nije mrtva i ima klinaca, ali još nijedan bend nije odjeknuo jako kao što je to bio slučaj devedesetih godina. Smatram da je Milan Kerezović Keckec najplodonosniji autor ovde, a još je i s Novog naselja (smeh). Spomenuo bih i DreDDup koji ima dosta uspeha u inostranstvu, pored, naravno, standardno proverenih imena koja sad ne bih ređao. Nisam dinosaurus, niti ću da budem, ali moram reći da postoji hiperprodukcija, sve je dostupno, pa smo se malo podavili u tom moru formatiranih informacija – osvrnuo se na muzičku scenu jedan od njenih činioca. 

Oceni vest:
50
1

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan