Prof. dr Vladimir Gvozden, književni kritičar i teoretičar: Ako su naši životi komplikovani, književnost treba da bude sto puta komplikovanija

Prof. dr Vladimir Gvozden, književni kritičar i teoretičar: Ako su naši životi komplikovani, književnost treba da bude sto puta komplikovanija

U mesecu kada žiriranje za naše najznačajnije književno priznanje, NIN-ovu nagradu, ulazi u finale, a u susret godini koja će u našem gradu biti u znaku kulture, razgovaramo o književnosti i literarnim nagradama, prednostima i položaju Grada Novog Sada, ali i o važnosti bavljenja sportom...

Vladimir Gvozden (Novi Sad, 1972) književni je kritičar i teoretičar, vanredni profesor na novosadskom Filozofskom fakultetu. Bio je gostujući profesor na Univerzitetima u Regenzburgu, Pragu, Londonu, Barseloni, Torontu, Zagrebu, Beču. Član je nekoliko književnih žirija, bavi se književnom kritikom i prevodilaštvom. Autor je više knjiga, a slobodno vreme ispunjava jednim neobičnim sportom.



Rođeni ste ovde i ceo dosadašnji život ste proveli u Novom Sadu. Šta za Vas on predstavlja?

– Kada je reč o Novom Sadu, moram reći da se moje mišljenje o njemu kao gradu tokom vremena popravljalo. Počelo se menjati od kada je Novi Sad postao nešto otvoreniji, u proteklih desetak godina, kada je počelo da dolazi mnogo stranaca i kolega sa drugih fakulteta, pisaca. Generalno, decenijama sam mislio da je Novi Sad prilično uredan, čist grad, ali provincijalan, sa nekim lokalnim uskogrudim vrednostima koje nije uvek lako menjati. Onda je grad odjednom postao velik, veći nego što je ikada bio. Još uvek mislim da ta veličina ne nalazi odgovarajući odgovor u kulturnim dešavanjima, ali za naš srpski kontekst Novi Sad spada u uređene gradove.

Mora se nešto učiniti da delovi grada ne postaju preizgrađeni i prezagušeni


Živeli ste u različitim delovima grada. Koji deo Novog Sada je, po Vašem mišljenju, najlepši?

– Moje iskustvo Novog Sada je vrlo raznoliko. Dugo sam živeo u Petrovaradinu, u srednju školu sam išao u Karlovačku gimnaziju, tako da Sremski Karlovci, koji nisu Novi Sad u užem smislu, ipak spadaju u moje iskustvo grada. Ceo grad gledam kao svoj. On je nekada bio manji i mi smo svuda išli pešice, sve je bilo tu, delovalo preglednije i jasnije. Sada živim u širem centru i to je za mene vrlo dobro jer idem svuda pešice. U Novom Sadu, kao i u Beogradu, postaje sve teže voziti. Mislim da ko god ima tu sreću ili sticaj okolnosti da živi na ovakav pešački način, može da uživa u gradu mnogo više, i da bi trebalo raditi na tome da grad bude uređeniji u svim svojim delovima, odnosno da pruži više svima u svakom pogledu, a pogotovo da se nešto učini da delovi grada ne postaju preizgrađeni i prezagušeni. Onaj deo Novog Sada koji je ubedljivo najlepši jeste Kej. Od momenta kada je uređen on dozvoljava mnogo toga: da šetate, uživate u Dunavu, razmišljate.


Radite kao profesor na Filozofskom fakutetu, bavite se književnom kritikom, u brojnim ste žirijima. Odakle potiče zanimanje za književnost?

– Mi smo bili generacija koja je odgajanja u atmosferi da treba da pruži neku vrstu otpora dominantnim društvenim vrednostima. To društvo je možda bilo bolje ili lošije od ovoga, što je za diskusiju, ali generalno gledano, odrasli smo kroz neku vrstu otpora prema eštablišmentu. Ako se dobro sećate, u to vreme osamdesetih kada sam išao u srednju školu, glavno mesto otpora društvenim vrednostima bila je književnost. Imali ste Danila Kiša, Pekića... To je bio ogroman otpor prema zvaničnoj istini koja nismo, ruku na srce, baš znali ni šta je, ali dugo smo je zamišljali i borili se protiv nje. Meni je književnost uvek bila mesto slobode. U to vreme književnost je mogla da se posmatra kao sredstvo emancipacije od onoga što je zadato, jer je pružala osećaj da čovek može da bira ono što će da radi.

Meni je književnost uvek bila mesto slobode


Da li su se studenti promenili od vremena kada ste Vi studirali?

– Teško je doneti opšte sudove tog tipa, pojedinci su ipak pojednici. Recimo, sadašnja prva godina komparativne književnosti okuplja odlične studente. Svi su došli iz gimnazija ili, pak, stručnih škola, ali sa veoma velikom ljubavlju prema književnosti. Spemni su da razgovaraju, diskutuju. Naravno, bude i generacija koja pokazuje manje spremnosti u tom smislu. Generalno gledano, nikada ne bih rekao da su studenti lošiji nego što su ranije bili. Uvek je bilo mnogo pragmatičnih ljudi koji su dolazili da studiraju bilo šta bez neke dublje ideje, odnosno samo da bi sutra rešili neka sekundarna pitanja izneveravajući ono najbolje u sebi.


Član ste mnogih žirija za dodele književnih nagrada. Da li je žiriranje zahtevno i koliko je objektivno?

– Teško je pronaći vredne knjige. Kod nas je produkcija velika. Mnogo se objavljuje, a opšti utisak je da kvalitet ne prati toliku produktivnost. Mi smo imali sjajne generacije pisaca posle rata, od pedesetih do osamdesetih godina. Sada se opet vratila ispovedna proza, nešto što, u književnom smislu, nije previše progresivno. Mene zanima književnost koja je stvarno književna, u smislu da nešto govori na književni način, da je snažna, da izražava duboku protivurečnost i ambivalentnost našeg života. Ako su naši životi komplikovani, književnost treba da bude sto puta komplikovanija. Žirirati podrazumeva neku vrstu odgovornosti, nastojanje da pronađete najbolje delo i da to obrazložite sebi i drugima. Ukratko, morate imati argument.

Mnogo se objavljuje, a opšti utisak je da kvalitet ne prati toliku produktivnost


Pored svega navedenog, bavite se i sportom. Otkrijte nam šta je u pitanju?

– Bavio sam se različitim sportovima, ali u poslednjih pet-šest godina intenzivno se bavim trčanjem, ne uličnim, već planinskim trčanjem. Ova disciplina u Srbiji ima veliki broj takmičara od kojih je najpoznatiji Jovica Spajić. To su trke velikih dužina, planinski ultramaratoni podrazumevaju sve dužine duže od standardnog maratona (42 kilometra i 195 metara). U mojim godinama to bavljenje je, naravno, rekreativno, ali podrazumeva ozbiljne pripreme i redovne treninge trčanja i planinarenja, jer su u pitanju izuzetni napori koji zahtevaju ogromnu psihofizičku izdržljivost. Ovo zimsko razdoblje provodim u planinama. Recimo, u decembru smo bili na Prokletijama, potom na Magliću, a prošlog vikenda smo, manje-više stalna ekipa iz Skyrunning Srbija predvođena Markom Nikolićem, popeli Musalu, najviši vrh Balkana.



Na kojim planinama se održavaju ove trke?

– Ubedljivo najjača trka u Srbiji je na Staroj planini, ona je veliki praznik svih zaljubljenika u planinu. Tu sam završio ultramaraton od 93 kilometra, gde ima 4.000 metara uspona. Za to mi je trebalo 16 sati i 50 minuta, što je solidan rezultat. Onda, tu je trka "Sokolov put" na Suvoj planini kod Niša, "Sinjajevina Sky Race", naš "Fruškogorski maraton"... U inostranstvu sam bio na mnogim ultramaratonima tog tipa: "Kranjska gora", "Sto milja Istre", "Grossglockner Ultra Trail"... Tu postoji jedna ozbiljna scena koja je vrlo zanimljiva, jer sport još uvek nije postao komercijalan. Ljudi koji dolaze na takve trke vole prirodu, fizički su sposobni, a nisu previše opterećeni takmičenjem sa drugima, već su usredsređeni na borbu sa sobom. Da se razumemo, sport je važan, jer ljudska bića nisu stvorena da sede ili da leže. Telo je napravljeno da se kreće a bezmalo svi poslovi koje danas radimo su sedeći. To sedenje nikako nije zdravo, pogotovo jer se očekuje da sedimo osam, deset, dvanaest sati. To se mora nekako kompenzovati. Da li će to biti izbor nekog pomalo ekstremnog sporta što ja činim, ili će to biti neka lakša rekreacija, nije važno, važno je kretati se.


Kako uspevate da pomirite privatne obaveze, posao i treninge?

– Od kako sam u junu postao kustos za književnost za Novi Sad Evropska prestonica kulture 2021. nešto mi je teže da uskladim različite obaveze, ali generalno mislim da je sve stvar volje i posvećenosti. Na neke trke vodim i sina, tako da je on sa samo šest godina završio trejl trku od 13 km jesenas u Aleksandrovcu. Trudim se da sve što radim radim maksimalno koncentrisano i iskreno, pa možda trošim manje vremena nego što je inače potrebno, ili mi se tako čini... Uglavnom, pokušavam da budem disciplinovan i upravljam vremenom koje imam, a da ostanem opušten i ne opterećujem previše okolinu sobom i svojim preokupacijama.

Novosadska književna scena je u prošloj godini pokazala koliko je žilava


Šta biste nam preporučili za čitanje?

– To nikad nije jednostavno jer ljudi imaju različite književne ukuse. Književno polje je potpuno podeljeno u današnje vreme. Imate ljubitelje horora, trilera, lake književnosti, generacijskih romana... Od novosadskih pisaca preporučujem novi roman Slobodana Tišme "Grozota ili..", koji temeljno udara na rasprostranjene mitove savremenosti. Nije laka knjiga, mada je duhovita u isto vreme, pošto ima elemente romana ključa, pa u njemu možete prepoznati neke junake. Obratite pažnju i na romane "Po šumama i gorama" novosadskog pisca Milenka Bodirogića i "Otkako sam kupila labuda" Tanje Stupar Trifunović. Za ljubitelje poezije preporučujem zbirku Maše Seničić "Povremena poput vikend-naselja". Čini mi se da nam je protekla godina podarila nekoliko izuzetnih književnih ostvarenja i da je novosadska književna scena – pomenuo bih još Nebojšu Milenkovića, Andreu Popov Miletić, Bojana Krivokapića – pokazala koliko je žilava.  

 


Razgovor vodila:
Marija Bjelica
Fotografije: Aleksandar Jovanović/mojnovisad.com, Zoran Đukić Šipče, privatna arhiva sagovornika

23
8

* Sva polja su obavezna (Preostalo 500 karaktera)

Pošalji fotografiju uz komentar (do 2MB)

Ovaj članak još uvek nije komentarisan